|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
<< natrag
print
e-mail
print
e-mail
ESDU CODC PULA 2008Aleksandar Horvat, 16.3.2008. Iako izgleda kao serijski broj za nekakav software, iza ovog zanimljivog naslova krije se prilično "europska" stvar. European Show Dance Union Croatian Open Dance Contest Pula 2008. E, na tome smo bili, u delegaciji nas 27 plus šofer. Šesnaest plesačica i nas jedanaest u podršci. Uvijek nas ima u podršci, netko treba navijati i za naše. Naizgled još samo jedno gostovanje iako iz naziva čitamo da nije obično. Spadamo li mi tu? Ako ne pogledamo i ne probamo, nećemo nikad saznati. Sad je to iza nas. Da uklonim sumnju, proveli smo se odlično jer se uvijek za sebe pobrinemo. Ali početak nije obećavao. Prvi šok je nastao kad se Ana, voditeljica, vratila s prijavljivanja u Domu Sportova: - Dobila sam 16 papirnatih narukvica za plesačice, tri akreditacije za voditelje, a svi ostali moraju platiti ulaznice. - Ulaznice? - Je, pravila su takva... - Koliko je ulaznica? - 50 kuna! Mooooolim! Nije mi baš jasno, platili smo kotizaciju 60 kuna za svaku plesačicu i voditelja. I sad nas preostalih jedanaest iz "podrške" trebamo platiti još 50 kuna ulaznicu. I to je samo za subotu. Ako idemo u finale u nedjelju onda opet 50 kuna za nedjelju. Ludnica, neviđeno! Počeli smo nabrajati pitanja: A tko će pomoći slagati curama frizure ? Plaćaju li i djeca 50 kuna? A možemo li mi gledati besplatno kad smo članovi KUD-a u pratnji? Odlučili smo potražiti nekoliko "pravnih" savjeta na mjestu na kojem se okupljaju neki ljudi kojima na majicama piše Stellium... domaćini. Cura na tom šalteru uglavnom ne zna odgovore na naša pitanja, zove mobitelom, konzultira se. Nije mi jasno! Čekaj, došli smo među zadnjima! Zar je moguće da do sad nitko nije postavio sva ta pitanja? Pokazalo se da i mali Vanja i Filip trebaju imati ulaznicu za 50 kuna i ona im vrijedi naravno samo za subotnji dio natjecanja. Glatki i direktni odgovor. Sramota. Može to biti ne znam kakva europska asocijacija. Malu djecu ne možemo ostaviti vani nego moraju biti s nama i za to moramo plaćati. Nikad mi neće biti jasno zašto je ikad itko smislio cijenu za ulaznice na ovo natjecanje. Čak sam prilično uvjeren da u publici nije bilo više od 10 puljana i da je namjera bila samo iscijediti dodatan novac od svih koji su bili u pratnji neke od devedeset plesnih skupina. Ali ok, pomisli čovjek, valjda je to neka razina pa mora biti tako. I taman kad se počneš miriti s tim, nastaju novi problemi i situacije. S narukvicama je također zanimljiva stvar. To je ona posebna papirnata naljepnica koji smotaš oko ruke pa je zalijepiš, a dizajnirana je tako da se ne može odlijepiti bez da se strga. To su trebale imati plecačice kako bi mogle imati pristup u graderobu ali i na tribine a da ne plaćaju ulaznicu. Ok. I sad mi blesavi iz ludbrega koji nikad ne kužimo o čemu se radi, opet idemo postaviti pitanja. - Hoćemo li sutra dobiti druge narukvice? - Paaaa, mislim, ne znam... ne, nećete, ovo su za danas i za sutra. - Aha, a kad se cure budu išle tuširati danas navečer? - Pa ovaj, heh... Tak sam kasnije saznao da su grupe koje su na sceni imale te narukvice dobivale od sudaca minuse. I dakle, iz kafića u sklopu Doma sportova ulazimo u hodnik gdje je ulaz u dvoranu i stepenice prema tribinama. Grupa od sedam ljudi (podrška neke druge skupine) ne može gore jer tri tipa s oznakom redara kontroliraju ulaznice. Onda čijemo kratke razgovore kako je skupo, pa da je puno, pa ovo ono, zaključak je da mogu svih sedam ući za tri ulaznice. Ode jedan tip i kupi tri ulaznice, i njih sedam veselo krenu na tribine. I sad ja kakav sam blesav, ne znam koje je to mito i korupcija, nisam za to da se kao predstavnici našeg KUD-a blamiramo jer i sami kao organizatori želimo da naši gosti poštuju naše organizacijeke uvjete i protokol. Poštivat ćemo mi njihove makar nam nisu po volji. Hoću kupiti kartu i kažu mi da trebam izaći van pa po stemenicama gore pa na blagajnu. Ok odem, uđem, nema blagajne, ponovo me pošalju van iz zgrade pa lijevo, tamo je navodno blagajna. Gledam lijevo, gledam desno, nigdje ničega. Krenem lijevo, kad stvarno - iza dva mala prozorčica jedna djevojka i jedna žena sjede i veselo se smiješe. Ona naša blesava ljudska karakteristika da se cjenkamo, natjerala me da pokušam iskamčiti da Vanja, koji je još dijete, može ući besplatno. Ja sa smiješkom pitam, one sa smiješkom odgovaraju da ne može. Na pitanje zašto uopće postoje ulaznice kad se radi o natjecanju amaterskih udruga rečeno je gotovo direktno da i organizator treba imati nešto od toga. Opa miki, raplinjavaju se lagano moji snovi o kulturnom amaterizmu, upali smo u komercijalnu mašinu. Brzo platim 100 kuna dok mi se nije izgubio smješak, ispričam se njima iza prozorčića, jer one nisu krive, i uđem. Tamo trojica redara, kao da je koncert Rollingstonesa, kidaju kupone s karata i dobijemo na nadlanicu nevidljivi žig koji svijetli pod UV lampom. Ajde bar je Vanja bio ponosan na to, čak smo nekoliko puta kasnije provjeravali vidi li se još. No i ovdje su ljudi prolazili i činilo se da ta uredba o ulaznicama vrijedi samo za nas koji smo htjeli sve odigrati pošteno. I tu mi je već sve malo izgubilo vjerodostojnost. Pitao sam se kako će to izvesti onih sedam koji su ušli s tri ulaznice. Otvaranje treba početi u 10 ali u dvorani to izgleda nemaju ni najmanju namjeru. Neke grupe na bini još uvijek imaju probu, ljudi zuje okolo, svi se nešto zgledaju ali uopće ne liči da treba početi nekakvo otvorenje. Ajde, dobro, neka viša sila, kasni se, što ćemo sad. Ma, podnijet ćemo i to. Potrudili smo se napraviti majice curama, imaju vlastiti logotip, zagnjavili smo sponzora za tisak, i za crvene kape, čak smo natjerali cure da obuku i tajice da bi nas općim dojmom dostojno prezentirale na mimohodu. I baš smo bili ponosni na njih. Ali, kakav mimohod? Izgleda da smo sanjali. Nema mimohoda, samo su skupili sve grupe na sredini dvorane, predstavili suce i neku ženu koja je navodno osnivač ESDU. I to je to!! Protokolarno siromašnije ne može biti. Mi smo zbog otvorenja krenuli u 3 u noći iz Ludbrega da bi djevojkama omogućili da osjete atmosferu velikog natjecanja. Bila je to mala zabluda. I moram još spomenuti da je tijekom svega što sam ispričao bilo još masu stvari koje su jednostavno davale dojam totalnog amaterizma. Prvo se izgubila voditeljica, pa su je tražili preko razglasa, onda su nas otjerali s tribina jer smo sjedili iza sudaca. Treba kažu "5 mjesta lijevo i desno od sudaca prva tri reda" biti prazno da ih ne bi (suce) dekoncentrirali. Dobro. Mi se pomaknemo za 1, 2, 3, 4, 5 lijevo. Nije prošla ni minuta, "sva tri reda" iza sudaca trebaju biti slobodna pa nas opet hoće premjestiti. Naše su se stare koke počele malo prepucavati s organizatorima a meni je pukao film kad sam se sjetio 50 kuna koje sam dao i sad ne mogu sjediti gdje hoću. Zašto ta mjesta nisu bila označena ili nešto drugo pa da znamo da se tu ne smije sjediti? Vidim da je i to pitanje koje je bezveze postavljati. Ja sam se pomaknuo skroooooz na lijevu tribinu, siguran da ako me netko potjera i odande, bit će vraga. Preko razglasa u vrijeme tih otvorenja nismo razumijeli apsolutno ništa, niti voditeljičin njemačko-engleski a bome niti hrvatski. Predstavljanje plesnih skupina bilo je izvedeno tako da su voditelji skupina na poziv trebali doći na pozornicu. A za tu svrhu su voditelje postavili desno od pozornice iza zvučnika i oni nisu čuli pod milim bogom ništa. Mogli su ih prozivati cijeli dan. Ni sam ne znam na koji su način komunikacije ipak svi voditelji našli svoje mjesto na pozornici. Zatim su svima dali otpust pa su ponovo sve zvali natrag jer su zaboravili da jedna osoba treba reći da proglašava natjecanje otvorenim. Bože mili. Do tog trenutka mi je već bilo loše. U redu, dječje bolesti, puno sudionika, velika organizacija, ajd nek bude. Idemo mi sad do Medulina, smjestiti se u sobe, ručati, pa se pripremiti za popodnevne kvalifikacije s vjerom da će popodne biti savršeno. Nije bilo. Voditeljica je sjedila negdje tamo dolje na stolici i redom čitala najave, niti smo je vidjeli niti razumijeli. U jednom trenutku je bila u ulozi animatora pokušavajući natjerati publiku na vrištanje, a onda joj se okrenulo pa je zbog sudaca tražila grobnu tišinu. A pazi najave.! - Sljedeći nam nastupaju plesači na temu Safiri duo - small children - mini! Tko? Što? Kako? Zašto? Ništa. Mi smo cijelo natjecanje bili Anka Ospuh umjesto Ošpuh, iako smo se prijavili kako treba, no netko na njihovom kompjuteru nema naša slova pa su nas prekrstili. OK. Debelih živaca podnosimo i to. Onda odjednom, čujem ja da voditeljica priča kako se mole natjecatelji koji nastupaju od sada na dalje da se drže sredine pozornice, da je to poruka sudaca i da suci to mole kako bi natjecanje proteklo u redu i po pravilima. Dakle sjajno, nakon što je možda desetak grupa dobilo manje bodova zato jer im izvedba simetrične koreografije nije bila centrirana (ovo je natjecanje, zar ne?) suci zamoljavaju ostatak natjecatelja da paze na sredinu? Ne kažem da je to sljedećim grupama pomoglo, ali da je ovo bilo krivo i pristrano, bilo je. U propozicijama je pisalo da se NAJSTZROŽE zabranjuje snimanje fotoaparatom i kamerom. Ok, rekoh, imaju plaćene fotografe pa žele da ljudi naprave to kako treba. Nađemo stol s dva fotografa, par laptopa, jedna cura i pržilica. Kako tko pleše fotografi pucaju sve u šesnaest. Rade 60-70 fotki za svaki ples od 3 minute. Kako sam se išao raspitati, i objasnio da mi plešemo dvije koreografije, rečeno mi je da će to biti oko 150 slika, odmah mi ih sprže na CD i da bi to koštalo 300 kn. Što mi raaadee! A ja poštenjak ostavio Olympusa u autobusu iako svi znaju da skoro spavam s njim. Vać sam radio plan kako da skupimo te novce (naš fotograf bi mi za to napravio 500 papirnatih slika). No na kraju, mislim ja, 70 slika u 3 minute koreografije, pa to je više od pola sličnih. I napravim plan. - Gospodična, rekli ste mi 300 kuna za 150 slika. Ok, mi imamo dvije grupe, br 86 i br. 93. Izdvojite mi od svake po 25 najboljih, po vašem izboru, za 100 kn. Može? - i nakesim se od uha do uha. - Ma, dobro, ispržit ćemo vam sve. He, to joj je brže i lakše nego prebirati po slikama. Na kraju, iako su nas i tu opljačkali, bar nas nisu jako kako su htjeli. I sve kako ja pišem u takvom tonu je proticalo natjecanje. Plesačima svaka čast dali su si truda, ali organizatori su mi bili koma. Točno je da je natjecanje veliko, da ima 90 grupa, da ima preko 700 plesača, da se snima s dvije kamere, da ovo da ono, ali to nije opravdanjeg da organizacija ime više manjkavosti nego dobrih stvari. Nemam više volje pričati kako je protekla objava rezultata. Osim što smo dobili Malu broncu za obje koreografije, to proglašenje je u samoj izvedbi bilo ka-ta-stro-fa. Kad se sjetim kakav su spektakl u Ludbregu napravile twirlingašice za državno u twirlingu, ESDU CODC im nije ni do gležnja. Ali Ludbrežanke su živjele s tim natjecanjem i nisu razmišljale kako će od svakog takmičara uzeti što više love. Radile su to sa sve vrijedne natjecatelje ne misleći pri tom na sebe nego na goste. I siguran sam da su svi iz Ludbrega otišli puni impresija. Slično je i s aeromodelarima ili drugim ludbreškim udrugama. Mi dajemo najbolje našim gostima i ugrađujemo sebe u tu stvar. Mi iz Pule nismo otišli impresionirani, barem ne što se tiče organizacije natjecanja. Momentalno pretpostavljamo da se tamo više nećemo prijavljivati. Iako nismo još toliko dobri plesači da bi s tog Opena krenuli u Europu, ipak je što se našeg društva tiče organizacija bila ispod nivoa na koji smo navikli i koji nastojimo osigurati kad smo mi domaćini, kao na primjer na folklornim susretima. Bila je preskupa i nije imala kvalitetu. Zato, ako netko od organizatora ESDU CODC PULA 2008 slučajno ovo čita: Nismo zadovoljni, možete vi i bolje, nama je u Puli bilo lijepo zato jer smo sami tako htjeli, osim što smo vidjeli najbolje hrvatske amaterske plesne grupe, iskoristili smo priliku i razgledali vašu prelijepu Pulu, poštivali smo vaša domaćinska pravila iako nismo njima bili zadovoljni, ali vašu ispriku ne "eventualno nekoliko" sitnih propusta ne prihvaćamo. Komercijalni pristup sa nabijanjem troškova amaterima, a bez adekvatne usluge, ne doprinosi popularizaciji plesa. Imamo osjećaj da vam je više stalo do zarade nego do plesa a najmanje vam je bilo važno što mi o svemu mislimo. Ali naravno, izbor je bio naš, sad znamo kako je bilo i iz toga smo izvukli poučke. Sigurno nismo jedini. Pa eto, mali crv je počeo kopati. Zapazili smo nekoliko sjajnih plesnih grupa u Karlovcu, a bilo ih je i sad u Puli. Kad bismo mi u Ludbregu napravili jedan susret ritmičarki, pa da postavimo standard... |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Rss
