|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
<< natrag
print
e-mail
print
e-mail
Recesija u kulturi?Aleksandar Horvat, 31.5.2009. Već dugo, dugo nitko nije napisao novu kolumnu. Pa, evo ja ću :) Dok razmišljam o "životu" jednog kulturno umjetničkog društva uvijek mi padne na misao jedna rečenica koju sam nebrojeno puta čuo na različitim našim gostovanjima. Mnogi se čude našem volonterskom odnosu, poneki čak i sa zgražanjem: Vi to radite besplatno? Nije da se žalim, nego jednostavno mi nije jasno što to nekoga toliko čudi, ako je naša domena kulturni amaterizam, ako sebe smatramo amaterima. Mogli bismo pitati i filatelistu zašto besplatno skuplja markice. Pa zato jer mu je gušt. Kad sam već u naslovu spomenuo recesiju o čijem stvarnom značenju i uzrocima mi se sada ne lamentira, mislim da upravo kao volontersko društvo u ova vremena kroničnog nedostatka novaca prolazimo bolje od društava koja su u potpunosti komercijalizirana i svi su za sve plaćeni. Gospodarstvo je uvijek s pravom imalo prednost pred kulturom i nama je to jasno. Stoga iako i mi osjećamo posljedice, nama neke stvari ne padaju toliko teško. Nitko od nas nije ostao bez "plaće" jer je nikad nismo ni imali. Svi naši voditelji su bivši plesači, pjevači i svirači koji ovom društvu poklanjaju svoje slobodno vrijeme koje vrijedi puno. Financijski gledajući ne preostaje drugo nego da i dalje zahvaljujemo Gradu Ludbregu i Turističkoj zajednici Grada Ludbrega koji nas financiraju u skladu sa svojim odlukama i mogućnostima, zahvaljujemo našim članovima i roditeljima naših članova koji plaćaju članarinu, te gotovo redovito dodatno financiraju naše nastupe i gostovanja, a neki i pomažu na druge načine, zahvaljujemo svima koji su nam potrebni i razumiju našu poziciju te nam popustima i olakšicama izlaze u susret, zahvaljujemo pojedinim sponzorima koji su često ključni izvor za sprovedbu određenog projekta, zahvaljujemo strukturama lokalne samouprave koji nam pomažu u ostvarenju projekata is financijskih fondova viših razina. S te strane smo ostali gotovo na istom, ovi izvori se ponavljaju iz godine u godinu i naučili smo se "pokriti koliko nam je dug pokrivač". Zadnje, ali ne i najmanje važno je da su jedino što nam garantira opstanak ljudi koji se nesebično daju u ono što radimo, svi naši voditelji, i članovi koji na bilo koji način sudjeluju i doprinose da radimo ono zbog čega smo okupljeni, i to rade s voljom, volonterski i uspješno. Snaga ljudi je nezamjenjiva. Ovo sam krenuo pisati upravo zvog jučerašnje premijerne izvedbe "Šume Striborove". Još uvijek sam pod dojmom izvrsnosti ove predstave i ne mogu se oteti dojmu da smo uz minimalne troškove stvorili jedno djelo koje može izmamiti još tisuće aplauza u nepromijenjenom izdanju. Zapravo, ispravnije bi bilo reći stvorile SU jer je moja uloga u ovome bila nikakva. Fascinira me i činjenica da kad bismo htjeli ovo scensko djelo prokazati u Varaždinu, vjerojatno je da bi samo prijevoz izvođača (blizu stotinu njih) do Varaždina i natrag koštao više nego je koštala postava cijele priče, mislim... koliko je zaista koštala. A stvarnu cijenu ovog velikog projekta je teško izračunati. Bezbroj sati rada na uvježbavanju i pripremi materijala, izrada kostima, scenografije... Trošak bi jednostavno bio pregolem. Ali eto - nije. Zato jer, u ovom konkretnom slučaju, "tete" Ana i Ivana već godinama četiri puta na tjedan u prostorima KUD-a rade sa stotinu djece, trošeći svoje slobodno vrijeme, plaćajući svoje gorivo, moleći za pomoć svoje prijatelje i roditelje mališana i za sve to dobivaju samo veliko HVALA, jedan buketić ruža, srdačan osmijeh i gromoglasni aplauz. Jednako vrijedi i za sve druge voditelje, u folkloru i tamburašima, to su ljudi koji izdržavaju napore koje su pred sebe postavili s vjerom da će netko od sadašnjih plesača, svirača i pjevača nastaviti njihov put. To su ljudi koji to vole raditi, preuzeli su obavezu i prema njoj su odgovorni. Svatko od njih će na svoj način na kraju u ovom društvu postati bogat. Ali to bogatstvo neće biti materijalno. To će biti bogatstvo zadovoljstva, aplauza, bezbrojnih "hvala" i vjerujem priznanja zajednice za svoj rad. Stvaranje, kreativnost, druženje, ljubav, dobra volja, priznanja... sve su to stvari za koje mnogi kažu da su besplatne ali ih se ne možeš najesti. Ja međutim mislim da nisu besplatne već su neprocjenjive i predstavljaju bogatstvo na koje recesija nema apsolutno nikakav učinak. Duboko vjerujem da ćemo u tome ustrajati dovoljno dugo dok nove postrojbe mladih ne preuzmu kormilo s novim kreativnim idejama, novom energijom i na korist sredine u kojoj živimo. |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Rss
