Vrhovačka avantura
Aleksandar Horvat, 24.7.2010.Kud Anka Ošpuh, kolumne, Aleksandar Horvat - Vrhovačka avantura
Ne sjećam se da smo ikad na nekom gostovanju sudjelovali i u drugačijim aktivnostima osim plesa. Ovaj put su to bile tradicionalne seoske igre U Vrhovcu kod Ozlja. I mi smo imali svoju ekipu iako smo malo skeptično pristupili svemu. Nije s nama bio ni naš koreograf koji bi bio "presretan" činjenicom da naši plesači prije programa (zbog kojeg smo došli) sudjeluju u igrama koje su potencijalna opasnost za gornje i donje ekstremitete. "Zvijezda" je upekla do gotovo neizdržlivog. Iako smo na kraju bili na petom mjestu siguran sam da se to može popraviti u nekom idućem natjecanju. Nije se puno strašnoga događalo osim što je bilo vruće do bola, što je na mene skočila padobranka (prava padobranka, iz aviona), što nam se pokvario bas, što smo došli na igre bez alata, i što je Hajduk isti dan izgubio od Dinama.
Nakon male zakuske po dolasku, u klimatiziranom Vatrogasnom domu, napravili smo malu povorku koju su predvodili konjanici, gledali smo skokove padobranaca (tradicionalna aktivnost naših starih) i započela je olimpijada koja je imala sve što treba. Natjecatelje, navijače, suce, zviždaljke, rekvizite itd. baš kako treba...
Žetva
Počelo je s žetvom. Jura i Valentina su predstavljali naše boje na specijalno zasijanoj parceli nekakve žitarice (ječma ili raži?) Valentina je trebala srpom "pokombajnirati" usjev, Jura povezati snopove, i na kraju pokositi "strnišče" kako bi iza njih sve ostalo čisto. Pola trave smo pokupili već s klasjem, a košnja je kasnila jer nismo imali kosu. Nakon što je naš "mejaš" posudio svoju tupu kosu, Jura je namlatio još za jedne tačke trave, iako je još prilično ostalo. Kako kaže voditelj, "strnišče" se treba na čisto pokositi kako se u njemu ne bi mogli skrivati miševi, voloharice i drugi nametnici. Na našem se mogla sakriti i srna. Na kraju se pridružila i baka koja je "žetelicama i koscima" uz pjesmu donijela malo okrijepe u vidu pravih domaćih delicija i hladnoga gemišta.
Oštrenje kolca bez panja
Za ovu disciplinu smo angažirali dedu Happa jer nije bilo poznato da itko drugi u našoj reprezentaciji barata ovim umijećem. Potrebno je bilo naoštriti kolac "na četiri lica" ali bez da se kolac naslanja na panj, dakle u zraku. Mora se priznati da je uz zdušno navijanje naš najstariji član ovo odradio super na zadovoljstvo svih. Nismo sigurni koji je rezultat postigao u žestokoj konkurenciji, ali je sigurno da je u ovoj disciplini bio u samom vrhu. Naravno da smo za našeg dedu jako navijali jer smo još imali energije, a i deda je sigurno jedan od najstarijih sudionika natjecanja. Šteta da nije za njega bilo nekekve specijalne nagrade. Svoju sjekiru, naravno, nismo imali, ali su nam ovaj put domaćini izašli u susret. Tko zna kako bi završilo da je sjekira bila oštrija i kolac malo tanji.
Žaganje trupca
Vlado i DeNardo su u svojim roza reprezentativnim bojama predstavljali naš tim u "žaganju" trupca, i to s onom velikom šumarskom pilom. Dobro je bilo, jedino nikako nisu mogli odlučiti koji će "rez" zadržati. S četiri ili pet početnih rezova, konačno su se odlučili za jedan i na kraju je trupac konačno bio prepiljen. Nije poznato jesu li dečki ikad u životu vidjeli, a kamoli u ruci imali ovakvu pilu. S obzirom na to rezultatom možemo biti izuzetno zadovoljni. Njihovom performansu sigurno su pridonijeli i unikatni dresovi isprane roza boje i ručnici za svaki slučaj.
Penjanje na drvo
Tko će se popeti na drvo ako neće Jura. Drvo (stara bandera) je bila i grbava i ukoso tako da smo svi malo s nevjericom gledali kako se itko uopće može po tome penjati. Može Jura. U svojoj strategiji Jura je predvidio dva stila penjanja. Prvo jedan moderni kraul pri čemu se naizgled po drvetu hoda dok se visi na rukama. kad je nestalo snage prešao je na "klasično" puzanje po stablu koje je istvremeno i smiješno, ali i učinkovito, te je nakon relativno kratkog vremena dodirnuo oznaku koja je označavala postignuti cilj. Kao i obično, nismo bili iznenađeni što je Jura na drvetu ostavio i malo kože s nožnih prstiju, a Maša i Irena su od toga dobile još pokoju instant sijedu vlas. Jura naima mora i plesati u večernjem programu. No ipak je otplesao, heroj.
Skakanje u vreći
I mi svog klokana za trku imamo. Marko je odskakutao ovu disciplinu u poprilično maloj vreći, ali za to nije dobio dodatne bodove. Što reći o skakanju u vreći. Prastara igra, ali uvijek zanimljiva. Dok to gledamo nije nam važno koliko je tko brz i vješt. Čekamo samo kad će se tko "prosuti" po travi. Marko nam nije priuštio to zadovoljstvo jer ipak rezultat mora biti prije svega. Vidjeli smo poslije i njihovog lokalnog heroja kako skače u vreći radeći premete, išlo je to dosta brzo makar je vreću izgubio. No to se nije bodovalo i spadalo je u slobodni program. Ipak, svaka čast. Mislim, odite pa skačite u vreći ako je to jednostavno.
Potezanje preko štapa
Ovo je disciplina koja zahtijeva fizičku snagu, malo tehnike, i dobru kilažu. Logičan izbor je bio DeNardo. Igralo se na eliminaciju. Prva ekipa protiv druge, treća protiv četvrte, i tako u parovima do kraja. Kad su prozvali nas, DeNardo je napravio popriličnu sjenu na igralištu. Dok se okretao da vidi svog suparnika, prozvana je Seljačka sloga i pojavio se grm od čovjeka koji je i DeNardu napravio sasvim dobar zaklon od sunca. Iako nam moral nije davao da posumnjamo u našeg kandidata, bilo je očito da smo u gabuli. No ljudski se nadati. Mora se priznati da se nije dao skoro cijelu sekundu, nakon čega je sve prevagnulo protiv nas. Ipak, zadovoljni smo jer smo dali kandidata koji je ipak pružio kakav takav otpor. Ostali nebi mogli ni pokušati.
Hodanje na štulama
Svi smo čuli za štule, mnogi smo probali i hodati na njima. Stoga smo izabrali Roberta kako bi se i on u životu upoznao s ovom interesantnom igračkom. Nije baš trčao, jedanput je pao sa štula (bez posljedica) i na kraju je nekako prošao ciljnu crtu. Vidjelo se da ručak baš i nije bio kaloričan. Ipak važno je sudjelovati i mi smo sudjelovali, hrabro i s voljom. Možda da je bio asfalt.... A što još reći o hodanju na štulama, zanimljiva disciplina. Za neki drugi put ćemo doći s vlastitim štulama i sa specijalno treniranim natjecateljem. Nigdje nije bilo rečeno da se ne smije trčati.
Podizanje stolice s čašom
Bugarista Bulf je odabran za ovu disciplinu. Ovo je starinska igra snage i izdržljivosti i nije nimalo lagana iako tako izgleda. Potrebno je stolicu uhvatiti za donji kraj "prednje" noge, skroz pri zemlji, i na taj način je podići sa zemlje najviše puta koliko takmičar može izdržati. Da ne bi bilo jednostavno, na stolici je i čaša s vodom koja se ne smije proliti. Uglavnom podići stolicu je lako. Teško ju je spustiti, jer ne smije tresnuti. Naš je takmičar bio negdje u sredini. Dobar rezultat, 6 ili 7 podizanja, manje bitno. Rekorder je napravio čini mi se 18 a onda mu se više nije dalo :) Naravno da smo i za našeg snagatora navijali, ali to je bilo tek dovoljno adrenalina za još jedno ili dva podizanja.
Potezanje užeta
Najatraktivnija disciplina stara koliko i svijet. Ekipu trebaju sačinjavati 4 muškarca i tri žene/djevojke... pa, tko jači!
Vuklo se na dvije od tri pobjede sistemom eliminacije. Slijedom događaja ponovo smo se borili protiv Seljačke sloge, čija su tri dečka imala 330 kg, a ostale da i ne računamo. Kako su naši dobro vukli to je bila strava. DeNardo se na repu zamotao užetom, spustio težište, a ostali su se ukopali i vukli iz petnih žila. Čitave dvije sekunde zastavica na sredini užeta nije se pomaknula. A onda, polako, ali sigurno, Sloga je složno pojačavala pritisak (ili se to zove povlak) i izgubili smo dvije od tri. Doduše imali smo u planu upotrijebiti ineke trikove, ali nisu uspjeli.
Nošenje "kablice" na glavi
Kako je Jura imao najviše energije, a posebno zbog svog elegantnog načina hoda, predstavljao nas je u starinskom načinu nošenja punog škafa vode na glavi na improviziranom jastučiću. Naravno, jedan od uvjeta je da se voda ne smije prolijevati, pa se i Jura toga držao u prvoj polovici staze. U drugoj je ličio na pokretnu ludbrešku fontanu, koliko je oko njega špricalo. Dobar rezultat unatoč par negativnih bodova za izgubljene litre.
Intermezzo
Ovo je bilo vrijeme za pauzu od igara pa je bilo par atrakcija. Prva je bila stara pastirska igra "Svinjkanje". Neću objašnjavati pravila jer bi bilo komplicirano, dovoljno je reći da je to nekakva preteća hokeja na travi. Svi su mogli sudjelovati pa je na to otišlo oko pola sata. Naganjanje po travi je bilo vrhunsko kao i zbunjenost onih koji nisu bili sasvim sigurni što točno treba raditi. Zanimjiva atrakcija je bio i lokalni dedek Jožek koji je zubima podigao kuhinjski stol sa stolicom na njemu. Jožek ima 73 godine.
Ples s jabukom
Nakon što su se svi folkloraši pripremili za program, održan je i kratki mimohod svih sudionika. Našu povorku je predvodio Milivoj u tradicionalnoj nošnji "za vruće ljetne dane" koja se može vidjeti po cijeloj Hrvatskoj. Prije početka plesnog programa održana je i zadnja igra, ples s jabukom. Nas je predstavljao plesni par Izidora-Karlo. Išlo im je sasvim dobro dok im jabuka konačno nije pala. Ipak, iako nismo pobijedili, svi smo se složili da se nisu štedili u polki koja je bila sve brža i brža. Naprijed naši.
Program koji je slijedio okupio je veliki broj poklonika folklora i zaista se moglo vidjeti čitavo bogatstvo hrvatskih pjesama i plesova. Iako smo imali nekih problema s basom, to se nije primijetilo i naša Podravina je uz veliki aplauz protekla sasvim u redu. Po završetku programa organizirana je večera i velika zabava za koju ne znamo do kad je trajala, jer smo oko ponoći umorni napustili bojišnicu obogaćeni za jedno vrhunsko iskustvo.
Preostaje nam zahvaliti se organizatorima i čestitati im na odlično pripremljenom događaju, na najboljoj pozornici koju smo do sad vidjeli. Ugodni i prijazni domaćini, dobro raspoloženi i predani u onom što rade. Dragi Vrhovčani, ako ovo čitate, da, svugdje gdje smo do sad u 35 godina bili, ozvučenje je bilo lošije od vašeg! Bravo!
|
print
e-mail
Rss
