|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
<< natrag
print
e-mail
print
e-mail
Hvala, ekipo!Aleksandar Horvat, 24.9.2007.  Eto, posao ide kraju. Dok ja ovo pišem, svijet još ne zna da će jedno relativno malo društvo napraviti jedan relativno veliki projekt - opširne i informativne internetske stranice. Imat ćemo više informacija nego neka osrednja firma. U početku je izgledalo jednostavno. Malo ovoga, malo onoga i to bi bilo to. No s vremenom sam razmišljao i o drugim stvarima, pa se samo dodavalo, mogli bismo ovo, mogli bismo ono... Ispalo je da je ovo ogroman posao, ne toliko oko tehnike koliko oko sređivanja raznih sadržaja. A sadržaja ima puno. Dotakli smo skoro sve. Sad tek vidimo koliko imamo fotografija, teško je pronaći baš onu koja ti treba iako je izbor velik. Pa i upravo zbog toga. Sad tek vidimo koliko stvari možemo reći a nikad nismo nekamo zapisali sve što znamo o nama. Sad to malo krojimo i prekrajamo, pa uredno slažemo. Ali nije u tome poanta ovog teksta. Želim reći da sam presretan s ovom ekipom s kojom radim. Iako su me na trenutke gledali podozrivo, nisu se puno borili s činjeniciom da sam stalno dodavao nove ideje. Možda zbog glasa, možda zbog pogleda. Radeći godinama s klijentima i za klijente, otupiš nekako u onom žaru i entuzijazmu. No ovo je drugačije. Ovo je spoj korisnog i ugodnog, ovo je spoj posla i hobija. A jedno i drugo je dobrovoljno, volonterski. I u ovome uživam. Izgledam li tako? Ja sam, kako bi se reklo, "tehnološki freak". Moj internet radi 24 sata, moj rukopis je već odavno nalik na rukopis prvoškolca, ujutro se bootam umjesto budim, sve vijesti i informacije čitam na internetu, preko njega komuniciram, plaćam račune, preko njega se razonodim, ponekad ubijam vrijeme. Internet je ujedno i moj posao. No, kako god to zvučalo, bez brige, ja zaista jedem, spavam, družim se s prijateljima i obitelji, rješavam svakodnevne probleme, radim, putujem, gledam televiziju, živim punim plućima... Internet je ujedno čista suprotnost (u vremenskom smislu) tradiciji i običajima koje čuvamo u KUD-u. Ali danas je drugo vrijeme. No nismo svi isti, možda je tehnologija u mom rukavu pa sipam, ali ne i u nečijem drugom. A moj KUD, zamisli, još nema internetske stranice. Kao kad postolar nema cipele. Izazov! I nije bilo garancije da će ovo biti s veseljem prihvaćeno iako planiramo već godinama. Uz silno slobodno vrijeme uloženo u probe, vođenje sekcija, organizacije koncerata, pohađanje seminara, trošenje vlastitog novca, popunjavanja formulara, planova i izvještaja, dobrovoljno, uz vlastita odricanja, tko će se brigati još i o povijesnim podacima? Hoće li se ikome dati tražiti izgubljeno i stvarati nedostajuće? Sve je to samo još jedan dodatni posao. O svemu sam tome mislio... jer jedan čovjek ovo ne može sam, barem ne u nekom razumnom roku. Možda je ovo bila moja profesionalna deformacija, samo moj san, ali duboko sam vjerovao da će ekipa dozvoliti i željeti da ga podijelim s njima. Ali eto, sve se poklopilo, stranice svakodnevno rastu i pripremaju se ugledati svijet. A moja ekipa marljivo dostavlja izgubljene podatke koji mi trebaju. Ako ih ima pronalaze ih, ako ih nema stvaraju ih. I čini mi se da im se sviđa to što radimo. E, zbog toga mi je drago. Zahvaljujući tome ovo je ostvarivo i bit će napravljeno. Želja mi je da za svakog člana pronađemo jedno malo virtualno mjesto, makar fotografiju s nastupa, da svatko može reći pogledaj stranice našeg KUD-a, i ja sam tamo. Želja mi je da svi koji posjete stranice vide tko smo, što radimo, tko je tko u društvu. Želja mi je da pokažemo pokoji veseli osmijeh naših najmlađih članova, da probudimo uspomene onih koji više plešu, ne pjevaju i ne sviraju s nama, da zainteresiramo one koji će tek doći u naše redove. Želja mi je da naši gosti i naši domaćini, ma gdje bili, mogu saznati sve o nama i prije nego nas stvarno upoznaju. Iako u društvu ponekad ne cvate cvijeće, veliki je to pogon, bogate prošlosti i vjerujem još bogatije budućnosti. Ima se što pokazati. Čak i pokoja svađa ili prepiranje su sastavni dijelovi života jedne ovakve velike obitelji, tek toliko da nam pokaže kao je kad nije dobro. Ali sve se rješava. I ide se dalje. Na ovom ćemo mjestu uredno posložiti pregršt informacija o onome što smo napravili u proteklih 30 godina, o onome što radimo sad... I svatko tko je ikad bio s nama u bilo kojoj ulozi ili će to tek biti moći će vidjeti da je ovo veliko društvo. Ne mislim po članovima, nego, ono... veliko je... Možemo biti ponosni na njega. Vidim da čak ni ja nisam bio toga svjestan. Jednog dana će neke nove generacije imati to u zalog, i dopunjavati koliko bude potrebno. Mislim da smo napravili dobru stvar. Iako u ovo ulažem mnogo slobodnog vremena, nekako mi se čini da mi nije preteško. Ono što mi je posebno drago da mogu slobodno reći naše stranice umjesto moje jer očito je da svi nesebično sudjeluju, odnosno svi oni koje sam zamolio za pomoć pa čak i oni koji trenutno nisu članovi društva. A oni koji trenutno ne sudjeluju u uzgradnji naše virtualne kuće, ne brinite, za sad nas ima dovoljno, ali naći će se nešto i za vas. Ako ništa drugo a ono da se fino nasmiješite za neki slijedeći snimak i uljepšate neku našu buduću internetsku fotogaleriju. Idem ja za sad dalje tražiti neke stare fotografije. Zaglavio sam na Slavoniji, Bunjevcu, Zagorju i starim splitskim plesovima. Ako ne nađem, znam da će netko iz ekipe iskopati neku gdje se vidi cijela postava. E pa, hvala ekipo! |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Rss
