|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
<< natrag
print
e-mail
print
e-mail
Njihova prva županijskaAleksandar Horvat, 22.10.2007.  Naš je pomlađeni veliki folklorni ansambl ove godine nastupio na 4. Županijskoj smotri folklora. Ovo im je prva u tom sastavu. Nekoliko razmišljanja o tome.Županijska smotra je malo ozbiljnija stvar od onih naših redovnih gostovanja ili nastupa u Ludbregu. U kazalištu te gledaju neki koji kritički prosuđuju što i kako radiš to što radiš. Znaš da te gledaju, publika u dvorani neka nepoznata, tuđa, sasvim novi ljudi. U publici su i ljudi koji se razumiju u folklor, više ili manje, koji vode svoja društva, predsjednici KUD-ova, a i oni koji jednostavno vole folklor i dobar nastup. Neki će vam na kraju čestitati a neki će vas kritizirati. Njih ne volimo, ali od toga se ne može pobjeći. *** Sjećam se svoje prve županijske smotre. Reflektori ti se zapile u oči. Tamna okolina varaždinske kazališne pozornice, tamni pod; sve što imaš je samo svjetlosni krug koji pokazuje na tebe. A zapravo ne vidiš nikoga. Ne vidiš lica iz publike, ne znaš smješkaju li se, mrgode ili možda umiru od smijeha. Tek onaj toliko željeni spontani aplauz iz mraka usred koreografije daje znak da je dobro. Postoji trema i lagani strah prije starta, dok slušaš voditelja koji u pravilu čita hvalospjeve o svakom društvu. Jesmo li mi ti o kojima on priča? Hoćemo li dokazati da vrijedimo koliko i naša biografija? Ne bi trebalo biti mjesta sumnji, ali svi smo ljudi. Ovdje će nas netko usporediti s nekim drugim i reći tko je bio bolji. Ovo je županijska...eeej, županijska smotra. Ovdje će nam reći što je dobro a što nije. Željeli bismo da je sve dobro. A pitanje je vjerujemo li u to i vidi li se to na nama. Na prvi takt tamburica - stvari se pokreću. Koljena se malo tresu, ali ide to. Čekamo prvi aplauz. Čekamo, čekamo, i... evo ga. Dobro je. Sad je već lakše. Na trenutak bih rado vidio pokoje lice iz prvog reda. Znam, učili smo da se lica ne gledaju, to te dekoncentrira, posebno kad vidiš da se nekome objesila vilica pa ti bude smiješan, ili te gleda mrgodno pa misliš da nešto radiš opako krivo. No na sreću, reflektori su toliko jaki da su zjenice na blendi 22 i iz mraka ne vidiš ništa. Na drugi spontani aplauz situacija se još više popravlja, osjećaš se prihvaćeno; dopali smo im se. I zanimljivo je kako ti aplauzi odnesu tremu, u trenutku. Sad je još preostalo završiti u vedrom tonu. I poslije si ponosan, dobiješ priznanje za sudjelovanje i pismeni trag o dobrim i lošim stranama svog nastupa. To je super za učenje. I onda, kad je sve već gotovo, shvatiš da komisija ne ubija one koji su pogriješili korak, ne zatvara one koji nisu "huškali", i ne prijavljuje prekršajno one koji su imali zgužvanu nošnju. I misliš si, bilo je lako, nisam imao tremu... eh. *** I gledam danas kako naše nove snage predstavljaju društvo na županijskoj smotri folklora. Znam što im se mota po glavi. Osjetili su da je to važno. Proba dan prije nije bila baš najbolja u svim segmentima. Obično tako bude kod nas, pritisak pred veliki događaj, vrijeme je iscurilo sutra se ide "zapraf". Svaku svoju nesigurnost iskaljujemo na drugima, malo bi se i posvađali. Tenzija. Nekoliko završnih naglasaka koreografa, "za sutra", oko nekih detalja koje nismo prije spominjali, nošnje, fruzure, skrivanje mrtvačko-blijede boje treme, smrznuti osmjeh, najstroža zabrana prekidanja plesa, čak i ako tamburaši "umru"... i razlaz. Na važni dan svi su stigli na vrijeme, raspoloženje je bilo dobro, disciplina odlična, suradnja na nivou. Zanimljivo vidjeti ljude kako se transformiraju u plesače velikog folklornog ansambla. Iako su dan prije bili "neizmjerno-sam-sretan-što-ste-ostali-živi-reče-Špac", danas su bili sasvim druga slika. Smijali su se čitavo vrijeme, čak su i "huškali", unijeli su sebe u taj ples. Dobro, bilo je pogrešaka, ali to će se ispraviti vježbanjem, ljudski je griješiti. Važno je da su u tih nekoliko minuta na sceni živjeli s tom koreografijom i da su dali sve od sebe. Znamo da vjerojatno nećemo biti najbolji. Ali, evo, tu smo, rame uz rame s ostalima, otplesat ćemo najbolje što možemo. Ne bojimo se boljih od nas niti se stidimo onoga što znamo. Osim toga, uopće nismo loši. Naše vrijeme tek dolazi. I onda su otplesali "Šipek, šipek m'a rožica" - najbolje do sad. |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Rss
